Voli vas KUM, volite i vi njega!

Split bi bez Kocke u zadnjih 15 godina za mlade bio pravi pakao. Svijest o tome da smo stvorili takav prostor i da je preživio toliko vremena dokazuju samo da postoje mogućnosti mimo i usprskos vječno nekompententnim, pokvarenim i zakržljalim strukturama politike i vlasti.

Petnaestu godišnjicu rada obilježit će 21.05.2016. svečanim zatvaranjem koncertne sezone uz nastup Dječaka, ABOP-a i Punčki.

KUM je Koalicija udruga mladih, organizacija osnovana davne 2001., prva takva koalicija u Hrvatskoj.

Najdugovječnija, najdinamičnija i najotpornija zajednica koja se godinama bori kako bi mladi zadržali svoju nezavisnu scenu, kako bi našli prostor za sebe u Splitu, kako bi se naučili biti korisni sebi i drugima, kako bi ispunili svoje slobodno vrijeme, naučili se vještinama koje će im koristiti u odraslome životu.

KUM 2016. slavi 15 godina postojanja…

Što se dogodilo u tih 15 godina?

Katarina Duplančić (dopredsjednica 2014-2016, 2016-):

Malo je organizacija poput KUM-a, ali tko je uopće KUM?

Za početak, KUM se izborio kako Dom mladih ne bi više bio najcrnja rupa u gradu Splitu (kako se ranih 2000-tih o njemu pisalo u medijima).

Od onoga što je nekad bilo najzabačenija zgrada i zaboravljeni podrum, KUM je stvorio prostor za mlade. Tribine, prosvjedi i peticije – trud mladih (koji više nisu tako mladi) omogućio je da se zgrada Doma mladih osposobi nakon desetljeća propadanja.

Upravo mladi su ti koji su vratili život u Dom mladih, oni su ti koji su se izborili za svoja prava i svoju budućnost, i oni su ti koji danas nastavljaju tu borbu.

Nebrojeni volonterski sati uloženi su u prostor koji danas većina Splićana poznaje kao klub Kocka, a klub Kocka je ipak samo jedan od projekata koji provodi Koalicija udruga mladih.

Onaj mračni podrum (nekadašnja kotlovnica, a današnja patnja i ljubav tisuća ljudi) mnogo je više od kluba. On je bio i ostao dom likovnim, strip, origami, scenografskim i logičkim radionicama, punk domjencima, filmskim projekcijama, predavanjima, lounge večerima, rakijadama, kvizevima, izložbama, knjižnici, studiju za probe i snimanje bendova, KLFM radiju u zajednici…

U tom podrumu ugostile su se nebrojene svirke, zabave, modne revije, karaoke večeri, turniri, predstave; ustupalo se prostore stotinama partnera i suradnika; u kuhinji se kuhalo obroke za tisuće mladih glazbenika i umjetnika, u spavaoni se provelo tisuće besanih noći, ispunjenih smijehom i glazbom.

Svake dvije godine KUM mijenja svoje predsjedništvo, ali još je češća izmjena ljudi koji provode svoje vrijeme u prostorima kluba. Svako nekoliko mjeseci pojave se nova lica željna sudjelovanja, novi mladi organizatori, novi dizajneri, novi tehničari, tonci i knjižničari…

Stotine mladih ostavile su svoj znoj i trud u klubu i u udrugama koje ga vode. Godinama se stvara ova velika zajednica: kroz prijateljstvo, rad, suze, svađe i smijeh izmjenjuju se generacije mladih koji žele stvarati zajedno i koji ne žele svoju kreativnost i društvenu odgovornost potratiti u svojim roditeljskim kućama.

Već 15 godina KUM je dom upornim licima koja daju sve od sebe kako bi se sačuvao taj prostor, kako bi i njihova djeca za 15 godina imala mogućnost biti dijelom te zajednice, kako bi se i drugi mogli pronaći među istomišljenicima, naći svoj smisao, interes, poziv, pa i ljubav.

Nakon mnoštva uspješnih i neuspješnih programa, odobrenih i odbijenih projekata, kvarova i popravaka, ideja i spoticanja, uspona i padova, KUM želi zahvaliti onima koji su mu pomogli kada je bilo potrebno, kao i onima s kojima se više ne čuje ili ne slaže toliko dobro.

Hvala svima: hvala svakom bendu i DJu koji nas je počastio svojom izvedbom, svakom umjetniku i performeru, svakom novom i starom gostu, modelu, tehničaru, garderobijeru, šankeru, čistaču, dizajneru, organizatoru, administratoru, kuharu, vozaču; preveliko hvala Okiju, Igoru, Doni, Marganu,

Neli, Suli, Coki, Čopu, Dabi, Poli, Rođenome, Aktivistu, Rombu, SOK-u, Dišpetu, KLFM-u, Noćnoj

Leptirici, Studiju ¾, FAPu, PKM-u, Maveni, PDM-u; Gradu Splitu, MKC-u, Ministarstvu kulture,

Antipirosu, Torcidi, UMAS-u i svima koji su nas pratili kroz godine…

Volimo vas svih.

Ivan Berecka (predsjednik, 2016-)

U KUM sam se uključio poprilično kasno, s obzirom na to koliko godina već posjećujem prostore kluba Kocka. Za moje postepeno uključivanje u rad koalicije i kluba bila je uglavnom zaslužna moja prijateljica i kolegica Katarina Duplančić, koja je bila i ostala dopredsjednik KUM-a. Uz njen poticaj odlučio sam da je krajnje vrijeme da nešto i vratim klubu koji mi je tijekom godina pružio mnogo toga, od jedinstvenih i nezaboravnih događaja, do jednako jedinstvenih i nezaboravnih prijatelja.

Ni sam nisam siguran kako se dogodilo da sam stupio na funkciju predsjednika. Shvaćam tu odgovornost jako ozbiljno, i naravno da ću u narednih nekoliko godina „strepiti“ za budućnost ove zajednice, no zapravo nisam zabrinut jer znam da mogu računati na pomoć naših mnogih volontera i na vodstvo iskusnijih članova koji su duži niz godina aktivni u radu KUM-a i uvijek su spremni pružiti savjet.

Vjerujem u budućnost KUM-a jer vjerujem u nas kao obitelj. U vremenu kada mi je to bilo najpotrebnije, KUM mi je dao određenu strukturu i svrhovitost u životu, i na tome sam duboko zahvalan. KUM će rasti i razvijati se upravo zbog toga što velik broj naših članova osjeća upravo takav oblik zahvalnosti organizaciji koju sami sačinjavaju. Što se mene tiče, tek smo počeli.

Dona Tomić (predsjednica 2013-2014)

Raditi u KUMu i Kocki je nešto kao živjeti u lagano disfunkcionalnoj obitelji punoj neobjašnjive privrženosti, s uključenim odbjeglim stričevima i tetkama i legendama koje ih prate, razmetnim sinovima, djecom koja boluju od kroničnog nedostatka pažnje, onim „nevidljivima“ i mamama i tatama na određeno vrijeme, uz dodatak svih mogućih egzistencijalnih problema.

Svejedno, i dalje postojimo i volimo se.

Nela Perković (organizator kulturnih događanja 2001.-2016.)

U Koaliciju udruga mladih sam došla slučajno, te 2001. sam dobivala nekakve nagrade za fotografiju pa su me zamolili da samo nešto malo fotografiram, što je završilo sa samo nešto malo administracije, samo malo organizacije, samo malo nedostaje kabel, samo malo prokišnjava…

Moje iskustvo stečeno kroz KUM i Kocku je ogromno, toliko da mi je hrvatska administracija prejednostavna, krizne situacije smiješne, a improvizacija nešto najnormalnije.

Smeta mi stav okoline koja vjeruje da mi djelujemo i živimo od proračunskog novca što nije istina, KUM je organizacija koja uglavnom ne dobiva donacije iz proračuna, a i što dobije zanemarivo je.

Također mi smeta stav da bi trebali raditi profesionalnije, što se kosi sa našom vizijom, ali i misijom. KUM je organizacija gdje djeluju ljudi bez iskustva, gdje bruse svoje talente, uče nove vještine, gdje nastaju novi kulturni proizvodi, odakle izviru novi glazbenici i drugi umjetnici. Profesionalnost i uređenost bi to sve ugušila. Profesionalci isto djeluju opuštenije i sve greške su dobrodošle i zabavne jer iz njih uvijek nešto nastane.

Prostori KUM-a su gradski, dakle nisu nečiji, tu ima isto pobrkanih lončića.

I najnebuloznija stvar je povezivanje sa političkim stranama i razna podmetanja, KUM je apolitična organizacija. Dakako ima ekstremno lijevih članova, ekstremno desnih, a najviše nas političkih rugalica. Tko je na vlasti potpuno nam je nebitno jer svi u programu dovršavaju Dom mladih, a dok ga oni dovršavaju valjda je sve u redu.

Trenutno ne djelujem u KUM-u jer se moram pozabaviti drugim stvarima, ali uključim se u svaku kriznu situaciju po potrebi.

Igor Mihovilović (predsjednik 2009-2011)

Iskustvo u klubu “Kocka” zbilja ne znam u koju kategoriju svrstati jer je preopsežno i predugo da bi se kategoriziralo “avanturom” ili “fazom”. U period djelovanja u zgradi Doma Omladine ubrajam i kasne devedesete, jer sam od zime 1997/1998. intenzivno dolazio u tadašnje prostorije KUU “Uzgon” i tamo brusio nekakav svoj izričaj, estetiku i vrijednosti. Obzirom da je u Kocki sve krenulo negdje u ljeto 2001. ukupan “staž” u tom prostoru zaokružujem na desetljeće, a u nečijih 30 godina je 10 godina puno više od 1/3 života.

U periodu od moje dvadesete do tridesete osim edukacije i scenskog djelovanja definirao sam do kraja upravo navedene vrijednosti, estetiku i norme po kojima se i danas ponašam. Nismo mi u Kocki izmislili civilno društvo, underground muziku ni nezavisnu kulturu ali smo ih čini mi se oblikovali za Split onako kako se nikad ne bi oblikovali da nismo imali privilegiju i mogućnost uraditi nešto svoje odnosno stvoriti klub iz ničega.

Svako toliko dobijem neku informaciju u vezi Splita s kojim trenutno nisam povezan profesionalno a da mi se učini da je upravo Kocka na neki direktan ili indirektan način kumovala procesu ili događaju.

Gledano očima dvijeišesnaeste mogu samo biti ponosan i sretan što se sve odigralo kako se odigralo, uključujući i moj poprilično naprasan odlazak i “paljenje mostova” koje se simbolički dogodilo 1.1.2011. godine. U četiri godine nakon toga koliko nisam ušao u prostor kluba niti jednom, na neki način sam fizički kompenzirao tisuće sati provedene u njemu u dekadi ranije. Jer u Kocku se nije dolazilo, iz Kocke se išlo doma, na posao, na fakultet.

Mentalno ne vidim duhovni prostor u kojem sam bio dublje a da nije riječ o nečemu potpuno privatnom, poput vlastitog benda ili vlastite umjetnosti općenito. S Kockom je bilo obrnuto, trebalo je svakodnevno graditi suradničke mostove i komunikaciju između ponekad potpuno nespojivih svjetova, a da to i dalje ostaje u tom dubokom osobnom mentalnom kanalu. Upravo u tome vidim njenu najveću vrijednost. Iz tog feelinga koji imam iz današnje perspektive u međuvremenu mi se dogodilo nešto zanimljivo: izblijedila mi je kritika i fokus na lošim stvarima koje treba mijenjati koju sam imao do zadnjeg dana dok sam bio “unutra”. Danas vidim rezultate i oni su mi fascinantni. Vjerujem da ti rezultati nekom mlađem tko je i dalje “unutra” nisu ni izbliza vidljivi na taj način ali o tome se upravo i radi.

U Zagrebu svjedočimo sličnim obljetnicama klubova Attack i Močvara o kojima se pišu monografije i čiji rad se često valorizira na ozbiljnijem nivou ali smatram da je to isključivo radi politika centra i periferije koje tako uspješno funkcioniraju u Hrvatskoj zadnjih 25 godina. Nadam se da će i Kocka biti sposobna ne samo opstati, nego i sama sebe uzdignuti iznad tih kategorija jer je sama sebi dužna to uraditi

(dokumentirajte sve!).

Tko god bio u njoj za 15 godina, nadam se da će osjetiti što je moja generacija osjetila i da će izgraditi sebe i svoj svijet radeći dobre stvari sa dobrim klincima kraj sebe, a usput se nezaboravno zabavljajući. I dalje ne vidim bolji način za dočekati trideseti rođendan na ovome svijetu. Probajte 😉